joomla templates

ZAVIČAJNO DRUŠTVO ZAVELIM

okuplja brojne iseljene i raseljene stanovnike iz zavelimskoga kraja i njihove potomke...

Sat20102018

Ažurirano04:56:19

Č.s. Lukrecija Mamić, snažna poruka Crkve kroza sva vremena

Koliko god mučeništvo ostaje potresan događaj, ono je i vrlo snažna poruka koju su u povijesti Crkve mnogi ostavili. Vjerujem da bi i sestra Lukrecija, da je imala vremena, svoj život završila riječima koje bi bile slične onima što ih je na lomači u Smirni izrekao sv. Polikarp, učenik sv. Ivana Apostola, 156. godine.
Piše: Tanja Popec


pok. č.s. Lukrecija Mamić

Uvodne napomene. Tekst koji pod ovim naslovom slijedi nije tek pokušaj sažetka novinskih izvješća o tragičnom događaju ubojstva hrvatske misionarke s. Lukrecije Mamić u Burundiju. Ona, koju su mnogi upravo u objavljenim svjedočanstvima nazvali anđelom ljubavi i pamtili po požrtvovnosti s trajnim osmijehom na licu, istodobno je i živo svjedočanstvo o ljubavi prema Bogu i čovjeku. Stoga sam svoje istraživanje temeljila najvećim dijelom na opširnijim tekstovima objavljenima u tisku, kao i na izrazima sućuti, ali i pismima same s. Lukrecije, kako bih čitatelja približila njezinoj osobnosti koja je potpuno bila zahvaćena ljubavlju koju je živjela kao redovnica, službenica Milosrđa. Papa Benedikt XVI. jednom je prigodom, govoreći o mučenicima, upotrijebio frazu „'mučeništvo' svakodnevne vjernosti Evanđelju“ ističući neprestanu potrebu življenja vjere. Sestru Lukreciju to svakodnevno „mučeništvo“ na misionarskom putu dovelo je i do onoga koje je na kraju i krvlju potpisano. Ono je osobit dar i najveći dokaz ljubavi i daje se malobrojnima. No, Drugi vatikanski koncil podsjeća nas da „ipak trebaju svi biti pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada“ (LG 42).

Vijesti iz „nevidljive Crkve“. Vijest o napadu na misiju Kiremba u Burundiju 27. studenoga 2011. objavljena je i u katoličkim i u svjetovnim (tiskanim) medijima, hrvatskim i talijanskim, ali i u biltenima svjetskih udruga koje prate misijsku problematiku ili volontere. Ubijena je hrvatska redovnica s. Lukrecija Mamić i talijanski volonter Francesco Bazzani, dok je s. Carla Brianza oteta i teško ranjena. Nositelji pljačkaškog pohoda bila su dvojica mladića.

Uz vijest su se nekoliko dana nakon događaja u medijima pojavljivali i tekstovi koji su donosili različita svjedočanstva o ubijenim misionarima, ali i o Africi kao misijskom kontinentu. Tako je kroz našu javnost prošao poseban val dobrote koji je svratio pozornost s dnevno-političkih dramatičnih zbivanja prema žrtvi koja ima drugačiji prioritet. Don Ivan Štironja, nacionalni ravnatelj PMD BiH, u oproštajnoj riječi od s. Lukrecije Mamić na splitskom Lovrincu 5. prosinca 2011. primijetio je: „Ostali smo ugodno iznenađeni prateći medije koji su toliko toga pozitivnoga donijeli o milosrdnom služenju s. Lukrecije, kao i ostalih naših misionara i misionarki. I pitamo se je li bila potrebna ovakva smrt jedne misionarke da zapuše tako pozitivan vjetar pod ovim našim nebom? Je li potreban zločin da bi zasjalo sunce dobrote? Je li potrebna ovakva neshvatljiva smrt da se shvati, barem na trenutak, nečije milosrđe, te pojedinačne i zajedničke zasluge crkvenih osoba, ili cijele Crkve? Očito, i ovdje pobjeđuje Isusova logika: 'Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi'.“

Drugačijim je rječnikom, ali s istom porukom, pisao Ivica Šola u Glasu Slavonije („Angelina Jolie i sestra Lukrecija“, 30. 11. 2011.), kojem je ovaj događaj bio prozor u djelovanje „nevidljive Crkve“. Iz njegovih se riječi izravno čita nezainteresiranost javnosti za ovo i ovakvo lice Crkve: „S. Lukrecija jedna je od milijuna pripadnika nevidljive Crkve, Crkve koja ne zanima medije, a nerijetko ni same vjernike, Crkve koja daleko od svjetla reflektora, moli i radi.“ No, misionarski poziv ne ovisi o zanimanju javnosti, nego o potrebnima. I kriterij djelovanja misionara nije ne/popularnost Crkve među ljudima, nego Kristov vapaj u zaboravljenima i trajni imperativ iz Evanđelja: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' (Mt 25,40). „Sestra Lukrecija, koja nas je svojom tragičnom sudbinom podsjetila na nevidljivu Crkvu, podsjeća ujedno da ta nevidljiva Crkva nije tek žrtva ignoriranja medija gladnih pedofila i srebroljubaca, već svjesni izbor da se u skromnosti i tišini živi kršćanska vjera“, napisao je Šola i u zaključku otišao čak i korak dalje pitajući „je li samo zločin zataškavati zlo, ili je zločin i zataškavati dobro?“ Ove će misli možda tek na trenutak ublažiti podatak da je s. Lukrecija Mamić proglašena osobom godine 2011. u Bosni i Hercegovini po mišljenju čitatelja i ocjenjivačkog suda Večernjeg lista. Svečanost primanja nagrade s. Lucija Baturina, provincijalka Družbe Službenica Milosrđa u Hrvatskoj, iskoristila je za mali katehetski poticaj o služenju milosrdnoj ljubavi. Govoreći, naime, o s. Lukreciji, naglasila je kako ona nije imala ništa i bila je sretna što je mogla služiti: „Ljubila je čovjeka i služila mu, ne gledajući boju kože, nacionalnost, vjersku opredijeljenost, stalešku pripadnost. A služenje s. Lukrecije nema tržišnu narav niti tržišnu vrijednost. To je dar neba i svjedočanstvo koliko i kako Bog ljubi čovjeka. U svijetu sve pogubnijeg individualizma, govor ljubavi je jedini izlaz za čovjeka, da preživi smrt koja dolazi iz individualnog i kolektivnog egoizma.“ Na kraju je zaključila da je ovaj izbor za osobu godine u BiH „nagrada milosrdnoj ljubavi, služenju koje nitko ne može ubiti, jer ljubav živi i dalje, ona je besmrtna“.

Ovaj prikaz ide za tim da iz objavljenih tiskanih materijala izvuče to, inače skriveno, dobro i prateći primjer i svjedočanstvo s. Lukrecije „nevidljivu Crkvu“ učini barem na trenutak vidljivom. No, ne s nakanom da se stekne popularnost u medijima, nego sa željom da ovo bude ohrabrenje na život po Evanđelju bez obzira kakve okolnosti bile. Don Carlo Tartari opisuje situaciju u Kirembi kao nešto u čemu je na vidjelo isplivala sva dramatičnost ljudske stvarnosti označene grijehom i smrću: „To je tajna zla koje se očituje na brutalan i neshvatljiv način“ (Kiremba - Vijesti misionara Brescie prisutnih u svijetu, prosinac 2011.).

U Godini vjere Katolička Crkva je pozvana promišljati o konkretnosti ljubavi koja s vjerom ide zajedno. Papa Benedikt XVI. u Pismu „Vrata vjere“ (Porta fidei) o tome je rekao: „Vjera bez ljubavi ne donosi ploda, a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put.“ To je činila i s. Lukrecija. Tako je uvrštena u onu skupinu muškaraca i žena koji su „posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistoću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti“, piše Sveti Otac. Najveća je snaga s. Lukrecije - da posudimo Papine riječi - bila vjera „koja omogućuje prepoznati Krista, i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životnom putu“.

Teologija mučeništva u medijskom rječniku. U objavljenim materijalima nakon svjedočke smrti s. Lukrecije i talijanskoga volontera Francesca Bazzanija nailazimo i na svojevrsnu teologiju „'mučeništva' svakodnevne vjernosti Evanđelju“ ispisanu životnim rječnikom sudionika misionarske stvarnosti i svjedoka njihovih života. Tako vjeroučiteljica i volonterka Nives Muše, koja je sa s. Lukrecijom radila u Ekvadoru, kaže da u misije idu pomagati sa sviješću da su spremne žrtvovati i vlastiti život zbog tamošnjeg stanovništva: „U srcu kao da ti se jednostavno otvori jedan dio za koji nisi znao da postoji. Tada više ne osjećaš strah, nego samo neizmjernu ljubav prema čovjeku koji pati. Spreman si na sve da mu pomogneš i da ga zaštitiš“ (24 sata Express 2. 12. 2011.). Jedno talijansko svjedočanstvo Mariarose Inzoli nalik je meditaciji nad životom i njegovim smislom: „Kristova slava prolazi preko lica onih koji vjeruju... Kršćanski život je u neprestanom pokretu, ne možemo tek površno biti zadovoljni, ne možemo se odmarati. Život je proces trajno sličan Kristu. Ne možemo se zaustaviti prije smrti, a sve dok nešto čuvamo za sebe, to nije potpun i darovan život“ (Bollettino della medicus mundi Italia, br. 2-2011.). S. Lukreciju spominje kao primjer takva života napominjući da je bila zadužena za Batua - malu etničku skupinu koja živi vrlo izolirano, a poznata je po proizvodnji zemljanog posuđa. Inzoli zaključuje: „S. Lukrecija nastavlja živjeti među 'svojom' djecom, među svojim Batuima, ali i u nama koji smo dio tzv. učenog svijeta, ali otuđeni od čovjeka.“ Da je po misionarima na poseban način na zemlji prisutno Kraljevstvo nebesko, možemo zaključiti iz teksta don Maria Neve, misionara u Beninu koji je za AdC - Ancelle della Carita di Brescia (br. 1-2012.) napisao: „Tko kao s. Carla, s. Lukrecija i Francesco ide u Afriku, nosi u srcu želju bratstva i prijateljstva, svjestan da i najmanji kamenčić ugrađuje u mozaik mira, pravde i pomirenja.“ Zato je i moguće s. Lukreciju nazvati sijačem Kraljevstva Božjega, kako je to učinio Mario Sberna pišući o „crvenoj afričkoj zemlji obojanoj crvenom krvlju mučenika“ (Kiremba, prosinac 2011. - Vijesti misionara Brescie prisutnih u svijetu): „S. Lukrecija bila je više od jednostavne redovnice koja je naviještala Evanđelje u Africi. Bila je žena koja je živjela Evanđelje utjelovljujući ga u svoj život. Bila je svjedok i sijač Kraljevstva Božjega.“ Po njegovim riječima, „mučenik ulazi u povijest spasenja“, a „s. Lukrecija i Francesco nisu ubijeni, već 'posijani'.“ Sberna, naime, tumači da „patnja rađa obnovljenu zadaću, nesigurnost daje prostora hrabrosti“, a „misija u Kirembi nastavit će sanjati Božji san, hitan san koji kontemplira patnju, žrtvu, naviješta potpuno predanje duše i tijela ljubavi, sve do krajnosti“.

Misijsko poslanje izazov je koji sa sobom donosi, ljudski gledano, i određeni strah, kako to ističe vlč. Toni Štefan koji je i sam imao 18 godina misionarskoga iskustva u Beninu: „Nije da se misionar ne boji, ali se ne boji na način običnih ljudi, jer je on propovjednik Isusovih riječi. Opasnosti postoje, ali je od toga jača ljubav prema Isusu“ (Slobodna Dalmacija 30. 11. 2011.). U intervjuu je također spomenuo da 95 hrvatskih misionara u 28 zemalja riskira život pomažući gladnima. Sjećajući se Ekvadora, s. Antonela Medić pisala je o radostima i poteškoćama misijskog poslanja Službenica Milosrđa (Radosna vijest, lipanj 2012.): „Misije su živjeti i ljubiti Kristovom ljubavlju... Nekada razmišljamo da, odlazeći na drugi kraj svijeta, radosno idemo po Amazoniji punoj rijeka i plantaža palmi, s Biblijom u ruci. Istina, ima i takvih trenutaka, i predivni su i nezaboravni. Ali misije su iznad svega potpuna nesigurnost, osamljenost i siromaštvo.“ To je iskustvo koje priziva u sjećanje prva kršćanska vremena, kako je to napisala (Radosna vijest, svibanj 2012.) s. Klementina Banožić koja je sa s. Lukrecijom 1984. godine krenula u prvo misionarsko poslanje u Ekvador: „Mučeništvo ima poseban prizvuk, budi u nama novi zov prvih kršćanskih zajednica i prve Crkve; poziv apostola, samog Isusa... i budi zvanja u današnjoj Crkvi.“ To je život koji se može usporediti s poticajem mons. Heldera Camare: „Vaš je život ponekad jedina stranica Evanđelja koju ljudi znaju čitati.“ Prema riječima s. Klementine, pristup kakav je imala s. Lukrecija bio je „dati život za druge“.

Zemaljski život s. Lukrecije i volontera Francesca, napomenuo je biskup Brescie mons. Luciano Monari, „nasilje je ugasilo, ali ga nije uništilo“ (Propovijed na misi ispraćaja u Bresci 1. 12. 2011.). Po njegovim riječima, „život ubijenih misionara nije uništen, nego je na neki način još više uzvišen, u perspektivi kršćanske vjere, ljepote dara služenja Evanđelju i siromašnima koje su ljubili velikodušno i odano sve do kraja“. Sažimljući ovaj tragični događaj u perspektivi Krista, majka Gabriella Tettamanzi, generalna poglavarica Službenica Milosrđa za Bresciaoggi (2. 12. 2011.) rekla je da su oni svojim životom posvjedočili veličinu dara vjere u Krista: „Bio je to poziv mučenika: s. Lukrecija je mučenica koja je, kako kazuje Knjiga Otkrivenja, oprala svoje bijele haljine u krvi Jaganjčevoj. Ponizna službenica Gospodnja ispunila je volju Božju i potvrdila veličinu onih koji daju život za prijatelje. S. Lukrecija, sa s. Carlom, Francescom i mnogim drugima, vidjela je ispisano Evanđelje: dala je život za svoje prijatelje u Burundiju.“ Što je široj javnosti poručila mučenička krv u srcu crne Afrike, napisao je Claudio Monici (Avvenire 29. 11. 2011.). Stavljajući događaj u kontekst života u Burundiju, gdje je vidljiva vatra etničke mržnje, upadi bandi, bivših vojnika, gdje vlada velika nesigurnost, opisao je tu zemlju kao mjesto gdje samo redovnici, volonteri i hrabri djelatnici humanitarnih organizacija imaju hrabrosti živjeti i ići u udaljena mjesta, daleko od svake sigurnosti. I zaključio je: „Ovo srce crne Afrike ostaje kutak planeta gdje život ima pravo značenje žrtvovanja i navještaja.“

Mučenica nas vodi u voljenu Afriku. Tijekom života s. Lukrecije, uglavnom u katoličkim medijima mogli smo čitati kratke prikaze njezina misionarskog rada doznajući najviše o životu Afrike. Ipak, njezina mučenička smrt, kao i smrt volontera Francesca u misiji Kiremba privukla je pozornost i svjetovnih medija na okrutnu afričku stvarnost. Tako je vijest o ubojstvu hrvatske redovnice i talijanskog volontera, te ranjavanju s. Carle ujedno postala i promocija misionarskog djelovanja Službenica Milosrđa, kao i udruga volontera koji djeluju u Africi.

Što se Burundija tiče, svi su složni da je to jedna od najsiromašnijih država svijeta u kojoj oko 50 % djece pati od kronične pothranjenosti. S. Lukrecija pomagala je upravo njima, a zalagala se i za ravnopravnost žena. Tako je, primjerice, vodila i tečajeve krojenja. Majke je poučavala osobnoj i obiteljskoj higijeni, te prehrani djece. Obilazila je domove siromašnih i posjećivala tamošnje škole (MAK, rujan 2010.). Izvješćujući sestre svoje redovničke zajednice, opisivala je Burundi kao zemlju za pola manju od Hrvatske, koja ima više od 8 milijuna stanovnika. Tropska je to zemlja, s dva godišnja doba. Krase je velika jezera, tisuće dolina i visoravni, velike prašume. Burundi je do samostalnosti došao 1962. godine. No, nešto kasnije počele su etničke napetosti, atentati i istrjebljenja između Tucija i Hutua. Pigmeji, s kojima je radila s. Lukrecija, najstarija su, ali i najmalobrojnija etnička skupina kojoj su ove druge dvije nijekale ljudsko dostojanstvo i koristile je kao oruđe u svojim sukobima. S. Lukrecija pisala je i o evangelizaciji koja je ovdje vrlo površna zbog nedostatka evangelizatora, ali i velikoga prirasta stanovnika. Iako djeca i mladi imaju veliku želju za obrazovanjem, postižu ga uz veliki trud i vlastiti rad tijekom praznika. Učenje u školama je otežano zbog nedostatka knjiga, no unatoč tome škole razvijaju pjevanje i sviranje kod svojih učenika. Djeca teško mogu učiti kod kuće zbog nedostatka struje i brojnih obitelji. U Burundiju žena nosi sav teret obitelji, a već od ranoga jutra odlazi obrađivati zemlju s djetetom na leđima i bez doručka. Večera je najčešće jedini obrok koji imaju. „Ipak, uza sve to, ovaj narod ima vjeru i vremena za Boga, osobito nedjeljom. Pjesmom i plesom, uz bubnjeve, slave Boga. S malim su zadovoljni: malo sapuna, komad robe, jedan pozdrav, pogled, osmijeh - čini ih sretnima i zadovoljnima“, napisala je s. Lukrecija u pismu svojoj rođenoj sestri i redovničkoj susestri Kazimiri kako bi joj panorama Burundija pomogla u misijskoj animaciji.

Nailazimo i na izvješća koja prenose iskustva drugih humanitaraca u Africi, poput Ljerke Mintas Hodak koja smatra da su „misionari moderni sveci“ (24 sata Express 2. 12. 2011.). Ta bivša potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske posvetila se humanitarnom radu u Africi nakon smrti kćeri jedinice, Ivane Hodak. I nju pomaganje onima kojima je to najpotrebnije ispunjava srećom i ponosom. Medijsko zanimanje za svoj rad, Ljerka Mintas Hodak iskoristila je i za širu priču, kako bi podsjetila na značenje misionara koji su prvi počeli razvijati kvalitetno obrazovanje, i velik dio škola u afričkim zemljama još uvijek se nalazi u misijama. I ona je, poput misionara, primijetila osobine afričkoga naroda: „Ovdašnji ljudi, unatoč svim teškoćama koje imaju i bijedan život, izrazito su veseli, otvoreni, nisu frustrirani kao zapadnjaci ako ne mogu imati neku sitnicu, uživaju u malim stvarima, poput posla i druženja.“ Naslov priče u kojoj se donosi ovo svjedočanstvo zajednički je svima u misijama - i laicima i svećenicima i redovnicama: „Moja Afrika: Dajemo život za ljude koji pate.“
Bolnica u kojoj je radila s. Lukrecija „srce je misije Kiremba“, na brežuljku u sjevernom dijelu Burundija. Iz Giornale di Brescia (28. 11. 2011.) doznajemo da je ta bolnica počela djelovati 1967. godine, najprije s jednim talijanskim liječnikom, potom s dvojicom, da bi danas u njoj radili i afrički liječnici, kao i deseci sestara. Iako joj je kapacitet 250 pacijenata, dnevno ih kroz ovu bolnicu prođe i više od 300, a dogodi se da bude i po dva pacijenta na jedan krevet. Hitna pomoć godišnje se pobrine za oko 90 tisuća ljudi. Sestre anćele (Službenice milosrđa), koje su ovdje stigle 2002. godine, „radni su stožer ove afričke bolnice“. Ovaj list donosi i sjećanje na s. Carlu koja je ranjena u napadu na samostan. Bila je medicinska sestra, a u Kirembi su joj povjeravani zadaci organizacije posla. Kada je došla u misiju, govorila je da „kontakt sa siromašnima mijenja osobu iznutra“. Misija u Kirembi svojevrsni je dar biskupije Brescia afričkoj biskupiji Ngozi 1963. godine, kada je za papu izabran Pavao VI. Bila je to prva pokoncilska misija s poslanjem uspostave bolnice koja će se, nakon četrdesetak godina kontinuirana poslanja, proširiti zahvaljujući pomoći biskupije Brescia. Ta se pomoć ne sastoji samo u financijskim sredstvima, nego i u svećenicima, redovnicima i volonterima laicima (Avvenire 29. 11. 2011.). Prisutnost brojnih volontera iz Udruge ASCOM, sestara anćela i Fondacije Poliambulanza pomogle su razvoju bolnice u Kirembi i učinile je simbolom brešanske misije, „a sada i mjestom potpune žrtve svjedoka ljubavi“ (Bollettino della medicus mundi Italia, br. 2-2011.). ASCOM-u je pripadao volonter Francesco koji je bio „oči i uši“ ove organizacije u Kirembi. Tako je o njemu svjedočio predsjednik ASCOM-a, Giovanni Gobbi. On je, za vrijeme napada na samostan, razgovarao s drugim volonterom koji je živio u neposrednoj blizini sestara i 27. studenoga 2011. uvečer čuo je krik iz samostana. Gobbi je stoga zaključio: „Burundi, to je krik koji para srce 'crnog kontinenta'.“ Francesco Bazzani je po struci bio zubni tehničar, otac troje djece, a na pragu svoje 60. godine odlučio je raditi kao volonter u Burundiju (Corriere della sera 29. 11. 2011.).

Po čemu pamtiti sestru Lukreciju? Kratak misionarski životopis s. Lukrecije objavljen je u povodu 3. međunarodnog susreta juniorki Službenica Milosrđa (2009.-2010.) u knjižici Nella comunione la visibilita della missione. Na stranicama o anćelama u Ekvadoru spominje se da je 1983. godine provincijalka ovih redovnica u Hrvatskoj na raspolaganje za misiju stavila sestre: Lukreciju Mamić, Klementinu Banožić i Lenku Čović. U Ekvador su stigle krajem 1984. godine, a već početkom godine netko je za njih rekao: „Ove sestre su nam pale s neba.“ Tijekom misionarskoga rada s. Lukrecija usavršila se u alternativnoj medicini. Bolest tuberkuloze učinila je pauzu u njezinu misionarskom radu, te je u Hrvatskoj boravila u vrijeme Domovinskog rata. No, nakon rata vratila se u Ekvador i bila je ondje sve do ožujka 2002. kada je primila poziv za Burundi. Bila je to godina u kojoj su Službenice milosrđa stigle u Kirembu, u ovoj zemlji središnje Afrike.

S. Lukreciju Mamić mnogi su upamtili po njezinim djelima, ali i jedinstvenoj osobnosti koja se urezala u mnoge uspomene. Prilikom posljednjeg ispraćaja, kao i u danima žalosti, s njezinom redovničkom zajednicom mnogi su podijelili i svoja sjećanja. Dio takvih uspomena objavljen je i u medijima. No, svakako, jedan od najsnažnijih i ujedno najdirljivijih opisa ove snažne žene i predane misionarke izrekao je mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, u sprovodu: „Bila je svjedokinja Božje ljubavi i veleposlanica srca svoje nacije, mučenica Kristove ljubavi.“ Njezin je život bio „pun milosrđa“ (24 sata Express 2. 12. 2011.) Tekst u Glasu Koncila (4. 12. 2011.), koji donosi izvješće o njezinu posljednjem ispraćaju, s. Lukreciju naziva „službenicom najsiromašnijih do posljednjega dana“, opisujući je ovako: „Optimistična je do posljednjega dana svoga života, ostala je zagovornicom bolje afričke sutrašnjice imajući u vidu internacionalni vid Crkve, zbog kojega se i uputila u daleka, najdalja putovanja.“ U tiskovini pod naslovom Kiremba (prosinac 2011.) koja sadrži vijesti misionara Brescie prisutnih u svijetu, don Michele Tognazzi napisao je da je s. Lukrecija, kao anćela, živjela i ostvarivala ime koje je i nosila - službenica milosrđa. Lepršavost pojma ljubav, kao i njegovu sveobuhvatnost, don Michele je iskoristio u svom opisu naše mučenice: „Služila je ljubavi, ili bolje reći služila je zbog ljubavi, bila je u službi jer je ljubila, onima koje je ljubila.“ S tim se slaže i s. Klementina koja je sa s. Lukrecijom bila na službi u Ekvadoru. Za list Bresciaoggi (2. 12. 2011.) rekla je da je bila „sretna, uslužna, velikodušna prema svima, spremna ostati s posljednjima, postajući sestrom bolesnima i potlačenima, ljubazna s malenima, milosrdna s onima koji su tražili pomoć i suosjećanje - jednom riječju, prava službenica ljubavi“. Iz Ekvadora nje se sjeća i don Angelo Nolli i ujedno ističe da je bila „iznimna žena, pažljiva redovnica i nenadmašno ponizna“ (Giornale di Brescia, 29. 11. 2011.). Za don Carla Tartarija ona je bila svjetlosno svjedočanstvo, jasan i snažan poziv na čvrstoću i ljubav Božju za Njegov narod. „Pamtit ćemo vas ovako: novi moderni heroji“, zapisala je Vera o s. Lukreciji i volonteru Francescu. Don Carlo je u svom pisanom sjećanju naziva anđelom ljubavi: „Mislimo na s. Lukreciju, anđela ljubavi. Što će sada njezini Pigmeji bez nje? I neishranjena djeca u bolnici i oni koji su potrebni njezine pomoći kao da su njezina djeca? Ona je sada s Bogom u nebu. Nadamo se da će probuditi druge lijepe i ljubavi otvorene duše da nastave gdje je ona stala.“ Roditelji dr. Adree Tedesca, Flavia i Luciano, podrijetlom iz Verone, e-mailom su otkrili svoje dojmove o radu s. Lukrecije u misiji Kiremba. Naime, za vrijeme posjeta svomu sinu koji je ondje radio, sa s. Lukrecijom obišli su sela Batua i imali su prilike vidjeti kako podučava muškarce i žene: „Njezin osmijeh, entuzijazam, želja za narodom Burundija ostat će nam uvijek u srcu. Sjeme dobra koje je posijala brojno je. Iz njega će procvasti mnogo dobra i zvanja po njezinu primjeru.“ Svjedočanstvo potpisano s imenom Elise govori o s. Lukreciji kao o konkretnoj osobi navodeći njezine aktivnosti. Osobito naglašava da je u njoj bilo vidljivo što znači biti Božja. Ona je postala znak među ljudima i u zajednici u kojoj su riječi i geste poprimile funkciju neologizma. Naime, sve što je bilo karakteristično za s. Lukreciju može se nazvati „lukreciese“. I oni koji su je poznavali izvan misija svjedočili su o njezinoj ljubavi za Afriku. Tako jedna gospođa, čije sjećanje prenosi Bresciaoggi 29. 11. 2011., kazuje: „Poznavala sam s. Lukreciju otkako je stigla u Bresciu na pripremu za misiju u Africi. Govorila je da biti anćela znači nikada ne zatvoriti vrata: 'Bog zove, ja idem!' Afrika je bila njezin san. Umrla je za svoju Afriku.“ Ono što je zajedničko u više svjedočanstava jest opis s. Lukrecije kao redovnice s osmijehom. To je čak i naslov novinskog teksta u Giornale di Brescia 29. 11. 2011.: „Muka majke Carle, osmijeh sestre Lukrecije.“ Volonterka i vjeroučiteljica Nives Muše također se toga sjeća: „Lik sestre Lukrecije i njezin blagi osmijeh stalno su mi pred očima. Radila je kao crv, a bila je uvijek sretna“ (24 sata Express 2. 12. 2011.). Novinarsko izvješće dva dana nakon ubojstva spominje je kao „uvijek nasmijanu i otvorena srca“ (24 sata, 29. 11. 2011.). Sestra Antonia je za Bresciaoggi (29. 11. 2011.) spomenula da je sama s. Lukrecija govorila kako je svoj poziv osjetila još od slavlja Prve pričesti: „Od tada je sa svime što je radila slijedila taj poziv ne brinući se za teškoće i uvijek s osmijehom.“

Misijski imperativ sestre Lukrecije. Ostalo je zapisano kako je ubojicama, kad su upali u samostan, rekla: „Što još želite? Već smo vam dali sve.“ To sve što su misionari dali zapravo je život stavljen na raspolaganje potrebnima u ovom dijelu svijeta. Iz njezina pisma od 13. 11. 2003. objavljenog u časopisu Plamen pod naslovom „Afrika treba novih snaga“ čitamo pozitivan pristup ljudima. Gotovo poput misionarskoga imperativa djeluje njezin stav: „otkrivati pozitivne vrijednosti dotičnog mentaliteta i odatle polaziti“. „Patnja i siromaštvo dio su svakidašnjice, ali u nadi za bolje sutra. Znaju se radovati, te čitavim svojim bićem - kroz pjesmu i ples - slave dobrog Oca u svoj jednostavnosti i otvorenosti srca.“ Unatoč određenoj neizvjesnosti, koju donosi svaki novi početak, s. Lukrecija bila je svjesna da se kroz tu vatru pročišćenja mora proći, najprije osobno, da bi se dogodila otvorenost novoj stvarnosti: „Prvo je iskustvo sa samim sobom - treba proći vatrenu metanoju prihvativši novu stvarnost u svoj svojoj različitosti i bogatstvu novine koju, u biti, ne razumiješ, no u sebi je vrlo pozitivna.“ Iako poslanje misionara nije nimalo jednostavno, i traži veliku žrtvu, s. Lukrecija imala je ljubavi i strpljenja za to, što možemo iščitati iz njezina pisma sestrama (kolovoz 2010.) nakon što je dva mjeseca provela u domovini i sretno se vratila u Burundi: „Treba shvatiti i prihvatiti naš afrički tempo: znati čekati i biti strpljiv, ne posustati, spontano se nasmiješiti i u nadi ići naprijed. Otkriti vrednote susreta, intuiciju u očima siromaha, i drugo.“

Kod nje nije bilo sumnje je li na mjestu gdje je najpotrebnija: „Mogu reći sa sigurnošću da sam doista među najpotrebnijima, da im preko osnovnih ljudskih potreba naviještam Boga ljubavi u osobi Isusa prisutnoga u Euharistiji i u našoj siromašnoj i bolesnoj braći. To me ispunja zadovoljstvom i daje smisao mojem misionarskom poslanju“, zapisala je u pismu od 14. 2. 2003. U njemu je izrazila i pouzdanje u Providnost: „Mnogo puta do sada smo iskusili Njegovu providonosnu prisutnost koja ulijeva sigurnost u istinitost poziva i poslanja, unatoč našim nedostacima i ograničenostima.“ Bila je svjesna misionarskoga križa u svakodnevici, ili, kako bi rekao papa Benedikt XVI., „mučeništva svakodnevne vjernosti Evanđelju“, hrabrosti da se dopusti Kristu da raste u nama, te da Krist bude taj koji usmjerava naše misli i djelovanje. „Ali to se u našem životu može dogoditi samo ako je čvrst odnos s Bogom“, istaknuo je Sveti Otac u kolovozu 2012. Gledajući njegovim kriterijem na život mučenice Lukrecije, vidimo biljeg Krista živoga na njezinu putu, o čemu je pisala o Uskrsu 2005. godine: „Evo je Euharistijska godina i očekujemo od Euharistijskog Isusa posebne milosti i iznenađenja, koji put i kroz križ. On sam je prvi pred nama prošao tim putem. Ne zaboravimo kroz korizmu prema Emausu - Uskrsu.“ O Božiću 2011. godine, u pismu sestri i njezinu suprugu zapisala je: „Evo, Božić kuca na naša vrata (srca), pa mu otvorimo i primimo ga s radošću, duhovno spremni.“

Zauzetost za „svoje siromahe“, kako je pisala, s. Lukrecija pokazivala je u svojim obraćanjima dobročiniteljima, misijskim suradnicima i prijateljima misija (Crkva na kamenu, ožujak 2010.). Iscrpno je izvještavala kako su iskorištena sredstva koja su bila namijenjena misiji Kiremba (srpanj 2010.) i zahvaljivala je u ime svojih siromaha: gladnih, bolesnih, siročadi, siromaha, zatvorenika i školske djece plemena Pigmeja. Ponekad nije nalazila riječi kojima bi opisala situaciju u kojoj su živjeli najpotrebniji. Iz pisma od 2002. godine saznajemo da je prala djecu čija je koža, od prljavštine i bolesti, bila nalik hrastovoj kori. A da bi imali gdje jesti barem jedan obrok dnevno, sapunom i kamenom čistila je stol. „Koja je to bijeda i siromaštvo te razne bolesti - to je nemoguće opisati.“ Tijekom boravka u domovini 2010. godine, za Glas Koncila govorila je da „svakim dobrim djelom zaiskri barem malo svjetlija budućnost Crnoga kontinenta“. Ovaj katolički tjednik, uz vijest o njezinu ubojstvu, podsjeća da je s. Lukrecija, „boreći se stalno s nedostatkom sredstava za kvalitetno liječenje, organizirala niz akcija za gradnju kuća (inače načinjenih od običnog pruća i blata), te školovanje onih najpotrebnijih, uglavnom pripadnika plemena Pigmejaca - Batua“. Radila je i na pastoralnom planu potičući obitelji na sudjelovanje u sakramentalnom životu i misnim slavljima (Glas Koncila 4. prosinca 2011.).

I iz pisama koje je pisala svojim bližnjima, vidljiva je njezina briga za obitelj. „Ni jedan dan nije prošao da na sve vas nisam mislila. U duhu pred Gospodinom bili smo stalno zajedno... Naše su veze neraskidive i dužnost nam je misliti jedni na druge“, čitamo u pismu kojim ohrabruje jednoga bolesnog člana svoje obitelji. Kako je u misijskom radu stjecala i nova znanja iz područja zdravlja, kako sama kaže, željela je tim informacijama i konkretnim savjetima pomoći i kad su njezini najbliži u pitanju. No, i njihove je bolesti koristila kao priliku za malu katehezu gledajući na to kao na trenutak „da Mu se što više približimo s velikom ljubavlju i povjerenjem, i dopustimo mu da liječi i obnavlja. Jer svi smo mi, na neki način, ranjeni i bolesni“. S. Lukrecija bolest je smatrala pozivom Božjim „da se svom snagom obratimo Njemu, jedinom, savršenom liječniku koji, kad ozdravlja, liječi potpuno sve predjele našega bića“. Ne žaleći se ni nad čim, u više pisama isticala je svoje uvjerenje: „Gospodin nas krijepi i snagu nam daje, iz dana u dan dovoljno.“ O svojim najbližima poimence je postavljala pitanja. I, iako je razmjena pošte nerijetko bila otežana, a i zbog obveza nije mogla često pisati, ipak je željela održavati tu vezu sa svojima: „Moje misli često lete k vama u nadi da ste svi dobro, u miru i radosti“ (sestri o Božiću 2004.).

Svjedokinja, ali i svetica? „Misionari su moderni sveci koje ne treba kanonizirati, jer su sveti već po svom životu i po svom izboru“, smatra Ljerka Mintas Hodak koja se uvjerila u zahtjevnost misijskoga poslanja u srcu Afrike. Ona žene i muškarce koji rade u misijama smatra „malim herojima modernoga vremena“ (24 sata Express 2. 12. 2011.). Istoga je mišljenja i vlč. Toni Štefan koji je, odgovarajući na novinarsko pitanje (Slobodna Dalmacija 30. 11. 2011.) hoće li biti pokrenut postupak za beatifikaciju, rekao: „Misionari su sveti ljudi, a ona je dala život za Isusa. No, ne mora se umrijeti da bi bio svet.“ Ne želeći ovdje prejudicirati stav Crkve o postupku, ipak je potrebno napomenuti da je, osim misijskoga života, s. Lukreciju sveticom našega vremena učinilo i mučeništvo. Uvjerenje o njezinoj svetosti izraženo je i u izrazima sućuti i sjećanjima na nju. Izravno o tome u izrazima sućuti piše mons. Josip Šantić, generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u miru i osobni prelat Njegove Svetosti: „Vjerujemo da će nas kod Oca nebeskog zagovarati, a mi molimo da je Gospodin uzdigne na čast oltara, da bi i budućim generacijama bila uzor kako se ljubi Krista i Crkvu.“ Kolika je snaga njezine mučeničke smrti napominje fra Josip Bebić, ravnatelj Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu: „Siguran sam da će snaga njezine mučeničke smrti nadmašiti čak i njezin život, postajući time zalog za nove kršćane.“ Slično piše i s. Emila Barbarić, vrhovna predstojnica Družbe Kćeri milosrđa: „Premda je, ljudski gledano, mogla još puno godina raditi u misijama, pomagati bližnjega u potrebi i širiti Božje kraljevstvo, uvjerena sam da je njezina smrt sažeto i krvlju potpisano svjedočanstvo ljubavi za Boga i duše.“ S. Maria-Ana Kustura, vrhovna poglavarica Družbe Služavki Malog Isusa, njezinoj redovničkoj zajednici piše: „Zasigurno je s. Lukrecija vaš veliki duhovni kapital u nebu, a vjerujem i zagovornica svih hrvatskih redovnika i redovnica, kao i hrvatskoga naroda.“ Sestre benediktinke dodaju: „Biser mučeništva drage s. Lukrecije Bog je utkao u mučeničku krunu Crkve.“ Ana Penić, koja je sestrama poslala i dječje likovne radove o s. Lukreciji, kratko je napisala: „Blago vama. Imate sveticu.“

Poruka na kraju... Koliko god mučeništvo ostaje potresan događaj, ono je i vrlo snažna poruka koju su u povijesti Crkve mnogi ostavili. Vjerujem da bi i s. Lukrecija, da je imala vremena, svoj život završila riječima koje bi bile slične onima što ih je na lomači u Smirni izrekao sv. Polikarp, učenik sv. Ivana Apostola, 156. godine. Ovaj tekst pripada među najljepše starokršćanske molitve: „Blagoslivljam te što si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata, dostojnim da budem ubrojen u broj tvojih mučenika... Ti si držao svoje obećanje, Bože vjernosti i istine. Za tu milost i za sve, hvalim te, blagoslivljam te, slavim te po vječnom i nebeskom Velikom Svećeniku, Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu. Po Njemu, koji je s tobom i s Duhom, slava ti budi dana, sada i u budućim vjekovima. Amen.“

VEZANI ČLANCI

Najnovije

Najčitanije

TEČAJNA LISTA

20.10.2018
Srednji
AUD AUD
1
4,604070
CAD CAD
1
4,957140
CHF CHF
1
6,502143
GBP GBP
1
8,430238
USD USD
1
6,468674
EUR EUR
1
7,414394
$ Odabir valute
= Odabir valute

POSJETA PORTALA


Danas:
Ukupno:2584
Najviše u danu:
Pregleda stranica:0