Sv. Vlaho zaštitnik je grada Dubrovnika i čašćen kao njegov parac (u dubrovačkomu govoru znači zagovornik). Izričaj nascega Prottettura još uvijek se rabi u Dubrovniku.
Ime sveca. Naš svetac ima dva imena: Blaž i Vlaho. Prvo dolazi od prilagodbe latinske inačice imena Blasius u Blaž, a drugo od grčkoga oblika Vlasios u Vlaho.
Piše: don Ilija Drmić 

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika.
Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u Rimskom Carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup Vlaho nalazio u planinama Kapadocije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima. One su mu donosile hranu, a on ih je zauzvrat liječio.
Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebasti, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa Vlahe. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju “igru“ s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je, a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne, odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka s djetetom u naručju. Kroza suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati zahvali sv. Vlahi i uputi se kući.
Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio: “Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.“ Potom Agrikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još rekao: “Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!“ Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Skromno ju je zamolio radi Krista i dobra kršćana i njihove budućnosti da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima. Obećao joj je blagoslov Gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov.
Nakon nekoliko dana Agrikolaus naredi da sv. Vlahu objese i da ga oštrim željeznim češljevima za vunu deru od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao: “Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!“ Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju je sedam žena kupilo krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero kako bi se oprale i bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene na isti način kao i sv. Vlaho. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave, a djecu bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra je naređeno da se na vrat sv. Vlahe veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera, sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče: “Ako i vaši bogovi imaju iste moći, dođite i vi!“ U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahi i djeci odrube glave. Na stratištu on klečeći uputi molitvu Bogu. Molio je da svima kojima se razboli grlo, a pred Bogom zazovu njegovu pomoć, molitve budu uslišane. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začuo se glas: “Ja sam Bog koji te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu!“ Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahi i djeci. To se dogodilo u veljači 317. kad je darovatelj slobode kršćanima rimski car Konstantin Veliki pobijedio Licinija. Štovanje sv. Vlahe širilo se cijelim kršćanskim svijetom.
Legenda o ukazanju sv. Vlaha. Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. st. potresom porušenog slavnoga grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro stvorili podnošljive uvjete za život. I na kopnu (prijeko) stvorila se malena zajednica. Odmah nakon što je novo naselje s prvotnom zajednicom, communitas počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na nju su zavidno gledali kao na svoga opasnog takmaca i htjeli su je svakako prisvojiti. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. god. ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.
Sv. Vlaho prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi sv. Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali sv. Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak).
Širenje štovanja. God. 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i sv. Blasius, sv. Blaž, sv. Vlaho, i tako se počelo širiti njegovo štovanje na Zapadu i u Dubrovniku. Štovanje zaštitnika sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna.
On je ujedinjavao Dubrovčane, plemiće i kmetove, građanine i trgovce, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracetu), jer je vrhovni glavar bio sv. Vlaho.
Knez je vladao samo mjesec dana da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime sv. Vlahe donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili su, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine.
Njegova je glava kao dragocjena relikvija donesena 972. god. u Dubrovnik, a Grad ga je izabrao za zaštitnika, parca. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i crkva sv. Vlaha. U vrijeme Feste sv. Vlahe biskup u procesiji kroz Grad nosi svečevu glavu koju vjernici sa strahopoštovanjem ljube.
Festa sv. Vlahe. Štovanje sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegova spomendan 3. veljače kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svima sudjelovati, uvedena je Sloboština sv. Vlaha, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na sedam dana prije i sedam dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad; tko nije mogao ići, slavio je kod kuće sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za budućnost. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.
Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.
Festa sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. nalazi na Unescovoj listi nematerijalne baštine čovječanstva.
Blagoslov grla, grličanje. O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama obavlja blagoslov grla. Držeći u ruci dvije svijeće uz grlo vjerenika, svećenik moli ovu molitvu: “Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog bolesti grla i svakog drugog zla!“ Blagoslov grla temelji se na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. I ne samo da se tom prigodom moli za zdravlje grla, nego za sveukupno zdravlje duše i tijela svakoga vjernika koji dolazi na ovaj blagoslov koji se u puku zove grličanje.
Vir, 3. veljače 2014. na spomendan sv. Vlahe, Blaža