Piše: don Ilja Drmić

“Pošto navijestiše evanđelje tomu gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.
Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše Riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše.
Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere. I proveli su nemalo vremena s učenicima“ (Dj 14,21-27).
Ovo je odlomak iz Djela apostolskih u kojem se nalaze riječi, odnosno metaforična sintagma porta fidei - vrata vjere, što ih je prošli papa Benedikt XVI. uzeo za svoj motu proprio kojim je nagovijestio Godinu vjere koja je otpočela 11. listopada 2012. a završit će na svetkovinu Krista Kralja 24. studenoga 2013. Taj Papa odrekao se na Gospu Lurdsku 11. veljače ove godine, kad smo ovdje s našim biskupom blagovali nakon svečanoga misnog slavlja u župnoj crkvi, svoje papinske službe i Crkva je u suradnji s Duhom Svetim izabrala novoga papu Franju I. kojega je zapala ta dužnost daljnjega vođenja ideja ove Godine vjere i koji će tu godinu zatvoriti na spomenuti nadnevak. I to je milosni događaj u ovoj Godini vjere za cijelu Crkvu o kojemu mi još uvijek razmišljamo u vjeri.
U tome razdoblju Godine vjere valjalo bi razmišljati o vjeri kao Božjem daru u našem ljudskom i kršćanskom životu i to u raznim životnim prigodama u kojima se odvija naš život kao i život s djelovanjem naših kršćanskih zajednica, odnosno naših župa. Za taj dio priređene su nam neke posebne knjige i priručnici: Obitelj - žarište vjere, Vodič kroz Godinu vjere, što ga je priredio don Željko Majić, zatim Misije u Godini vjere - Svjetski dan misija 21. listopada 2012. i Misijske aktivnosti u župnim zajednicama u Godini vjere 2012.-2013. što su ih priredile dvije nacionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj na čelu s vlč. Antunom Štefanom i u BiH pod vodstvom don Ivana Štironje. Obilježavat ćemo u tome razdoblju Godine vjere dva vrlo važna događaja, a to su 50. obljetnica Drugoga vatikanskog sabora i 20. obljetnica objelodanjivanja Katekizma Katoličke Crkve što je također plod toga istoga Sabora. Taj Sabor djelo je Duha Božjega i djelo Crkve. On je mnogo toga pokrenuo u Crkvi kao Narodu Božjem, o čemu piše naš biskup Ratko u listu Crkva na kamenu i na Biskupijskoj portalu. U Katekizmu se može pronaći sve u svezi s vjerom i njezinim sadržajem. Preporuka je da svi kršćani čitaju Bibliju, Katekizam i Dokumente Sabora. Pomalo svakoga dana i bit će svatko obogaćen i osvježen u svojoj vjeri i duhovnosti.
Pisac Djela aspostolskih sv. Luka veličanstveno opisuje ono što apostoli čine vođeni Duhom Svetim u Listri, Ikoniju, Antiohiji i drugdje. Oni propovijedaju evanđelje, učvršćuju duše učenika u vjeri pogotovo što su izloženi opasnostima, oni ih bodre da ustraju u vjeri jer u ovome životu valja proći kroz mnoge nevolje (što je i biskupsko geslo Ratka Perića koji ove godine navršava 21 godinu svoga djelovanja u našim dvjema biskupijama) da bi se dospjelo do Kraljevstva Božjega. Osim toga, učenici su u tim mjestima povjerovali u Gospodina i prigrlili su njegov put, njegovu istinu i njegov oblik života, te njegov nauk vjere koji je u susljednosti s onim objavljenim u Starome Zavjetu. Taj govor o vjeri ulazi u sfere teologije, mistike, duhovnosti, pa i filozofije, jer vjera je Božji dar svakome čovjeku. Posebno se ističe radost što su i pogani prigrlili vjeru, tj. Bog je i njima otvorio vrata vjere, kako lijepo rečeno, zahvaljujući propovijedanju i svjedočenju svih kršćana koji su u očima pogana izgledali kao da su bogovi sišli s nebesa k njima na zemlju. Vjera ih je u očima pogana učinila tako velikima, lijepima, dobrima da su ih doživjeli kao bogove koji silaze s brda i nebesa.
Ovdje se moramo malo zaustaviti u razmišljanju. Doživljaj ljudi prodahnutih vjerom koja je ušla u njihov život od Boga i struji njihovim bićem kao krv i ne može se bez nje kao što je nemoguće živjeti bez zdrave krvi koja unosi kisik u sve dijelove tijela i naravno sam život. Ti apostoli i učenici Kristovi prosvijetljeni vjerom odaju božanski i anđeoski oblik života, te samim time postaju privlačni i sve ono što propovijedaju s radošću se prihvaća ne bi li i oni, tj. pogani bili kao ovi Isusovi apostoli, ljudi vjere i dobrih djela, ljudi mudrosti Duha Svetoga, jednostavno rečeno bića i djeca Božja. Ovdje valja promisliti ovu činjenicu da Bog otvara vrata vjere po apostolima, po učenicima, po svojim vjernicima, po nama danas otvara ta vrata svima s kojima se susretnemo a među tima ima i tzv. ateista (bezbožnika i sl.), agnostika (onih koji ne mogu shvatiti i prihvatiti vjeru u Boga i sl.), ali na žalost moguće je da se vrata vjere ponegdje i zatvore zbog naše slabe vjere ili pak nevjere ili čega drugoga što kvari vjeru i njezin sjaj u ovome svijetu. Mi moramo ljepotu i sjaj vjere predstaviti drugima, a svoju slabost istaknuti kao svoju nemoć da služimo Bogu do kraja u sjaju vjere, što je dakle naš manjak snage i volje, a nije problem vjere i njezine ljepote s Božanskim sjajem. Onima koji se deklariraju bezbožnicima ili nemoćnicima da spoznaju Boga valja reći i posvjedočiti da su zapravo neiskreni u svome ljudskom stavu, tj. da niječu evidentnu činjenicu vjere ili pak da pile granu na kojoj sjede. Oni se ne trebaju zvati ateisti, nihilisti, agnostici i sl. jer sve je to samo reakcija na ono vjernik i život u Bogu i nije odraz znanja niti razuma, nego nijekanje koje nema svoga temelja. Niječem, dakle postojim, a otkuda onda i živim, što latentno skriva i ono vjerujem, nadam se i ljubim! Do te razine spoznaje valja ih dovesti upornim tumačenjem i svjedočenjem. Ateist i nevjernik Andre Frosard, koji je napisao knjigu s naslovom Bog postoji ja sam ga susreo koja je kod nas prevedena i objavljena, tome je savršenim dokazom, ali opet o čemu se može i mora raspravljati. On je jednoga popodneva ušao u crkvu Notre Dame u Parizu kao ateist, a izašao je kao vjernik.
Tako je nekako sve u životu ide i klapa: nije problem u daru vjere, u sakramentima Crkve, tim starim i vječno novim tajnama, nego u ljudima koji ih primaju i prakticiraju. Nije nevolja u Božjim zakonima, nego u ljudima koji ih ne vrše ili koji ih krše, te im se ne može diviti kao da su s neba sišli bogovi. Nije problem u idealima, nego u nama koji klonemo kročeći prema njima da ih ostvarimo. Godina vjere želi nas u tom smislu ohrabriti i potaknuti da ustrajemo u borbi za ideale vjere, nade i ljubavi. Ta borba je neminovna i to iz dana u dan. Tu borbu Bog je stavio u čovjekov zadatak. Ta borba u sebi krije križ kao simbol Kristove a onda i naše vjerničke pobjede: In hoc signo vinces, U tom ćeš znaku pobijediti o čemu je bio simpozij 13. ožujka 2013. u Mostaru u organizaciji Biskupskoga ordinarijata u povodu ove Godine vjere.
Ovo što smo čuli iz Djela apostolskih jest svečan biblijski način pripovijedanja velikih Božjih djela. Otvaranje vrata, porta fidei, odrazom je činjenice koja se zbivala u ondašnjim velikin gradovima što su imali svoja gradska vrata koja su se svečano otvarala u raznim zgodama da bi se ušlo u grad, u zajednicu koja u njemu živi. Tako je dakle i Bog otvorio vrata vjere kroz koja se svečano ulazi u grad Crkvu, odnosno u zajednicu koja u njemu živi i djeluje vršeći sve što Bog od nje traži. Ta vrata postoje i u sklopu bazilike sv. Petra i Pavla koja se svečano otvaraju i opet zatvaraju u povodu velikih obljetnica. To je simbolika našega ulaska u svetinju nad svetinjama, u obzore milosti Božje, u hram gdje prebiva sam Bog. To su vrata ulaska u područje mistike koja je povezana s vjerom. Kroz porta fidei postižemo uspjehe nakon mnogih padova. Mi trijumfalno ulazimo u taj novi Jeruzalem. To trijumfalno znači sveto, ponizno i pobožno u nebesku slavu i pod nebesku aureolu.
Mi danas možemo razmišljati o vratima vjere kroz koja smo mi ušli i kao narod pokrštenjem od 7. do 9. st., što je simbol Višeslavova krstionica čija se kopija nalazi u našim crkvama, odnedavno i u onoj crkvi u čast hrvatskim mučenicima (martirybus croatorum 798.-2010.) u Udbini. Zatim, valjalo bi promisliti o svome obiteljskom ulasku u zajednicu Crkvu kroz vrata vjere, također i o svome pojedinačnom krštenju kada su nas kroz vrata vjere unijeli naši roditelji, kumovi i rodbina u nazočnosti ostalih kršćana. U knjizi o svjedokinji vjere Lukreciji Mamić s naslovom Službenica milosrđa sestra Lukrecija, što su je priredili Provincijalat Službenica milosrđa i Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela u BiH na čelu s don Ivanom Štironjom imamo na kraju objelodanjen njezin krsni list. Time je sve rečeno. Njezin hram krštenja, njezina krstionica, njezini roditelji, kumovi, njezina porta fidei i njezina svjedočka smrt. Inače njih se pominjemo u Danu svjedoka vjere koji je 24. ožujka.
U tome razmišljanju o vjeri predaka i našoj osobnoj vjeri mogu nam pomoći činjenice vezane za Abrahamovu vjeru koja je poslušna Božjem glasu da iziđe iz Ura Kaldejskoga i krene u nepoznato, odnosno prema obećanoj domovini kao Božjoj baštini, izmjerenoj i premjerenoj, kojom će uistinu teći med i mlijeko Božje riječi i milosti vjere za sve ljude i cijelo čovječanstvo, i to u Kristu Isusu, Drugoj Božanskoj osobi koja se utjelovila na toj svetoj baštini, rodila, odgojila, rasla, krštena na rijeci Jordanu, propovijedala po toj baštini, sijala riječ Božju po toj baštini, te konačno završila na Kalvariji što je najskuplja Božja krvava baština, krvlju natopljena baština, koja je dobrano proširena diljem ovoga svijeta, baština koja se može zadobiti potpunim predanjem Bogu i čovjeku. Može se otkupiti vlastitim jakim ljudskim i kršćanskim življenjem što ide u nekim slučajevima i do odlučnoga i promišljenoga i prihvaćenoga mučeništva ili nenadnoga mučeničkoga svjedočenja koje je ipak u vjeri unaprijed prihvaćeno gotovo kao neka slutnja. U Godini vjere valjalo bi kupiti svoj djelić u toj kalvarijskoj baštini dobrim djelima najbližima u vjeri i potrebi. Tu na kalvarijskoj baštini je iz njegova probodenoga boka potekla krv i voda, znakovi vjere koja ide do kraja, vjere koja ima apsolutno povjerenje u Boga i Bogu da ćemo živeći u Bogu ovdje i sada živjeti i u vječnosti, vjere koja i nas uči kako se vjeruje i ustrajava u vjeri do kraja, do raspeća, do smrti i ulaska u vječnost gdje vjera i nada prestaju a ljubav se nastavlja. Vjeru zamjenjuje gledanje i konačni uvid u sve što jest, te više nema spoznaje per partes, dio po dio, nego tu je sveopći i jasni uvid u sve što je Božje i što je bilo ili još jest ljudsko i zemaljsko u svemiru i kozmosu.
Osim toga, tu je i Poslanica Hebrejima koja nam određuje bit vjere gotovo na filozofski i teološki način, a potom nabraja mnoštvo likova koji su ustrajali u vjeri i postigli cilj svoga života, što nam je veoma poučno.
Heb 11, 1-2. A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.
Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu. A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! - uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.
Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava. Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa. Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe. Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom. Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću. Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi. Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše. Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda. Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani - svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.
Razmišljajući o Papinu motu propriju sjetio sam se mnogih činjenica o vjeri kao Božjem daru nama ljudima, putnicima ovim svijetom. Posebno se vraćam razmišljanju o našem praocu vjere Abrahamu kojega Bog poziva iz njegova grada Ura Kaldejskoga na sjecištu rijeka Eufrata i Tigrisa. Poslušan Božjem glasu on napušta svoj kraj i svoj grad, te svoj narod, kao i sve svoje što se u tome prostoru događalo do njegova odlaska. Razlog zašto ostavlja taj svoj životni prostor i odlazi u potragu za drugim koji će mu udijeliti sam Bog, jest Božji plan da njega učini svjedokom žive vjere iz koje će se razviti Božji narod, a u kojem će se opet roditi Božji Sin, Druga Božanska osoba Isus Krist, navjestitelj Radosne vijesti pune nade, vjere i ljubavi.
U Abrahamovu životnom putu vidimo i fenomen seobe, gibanja pojedinca, obitelji i naroda iz jednoga kraja u drugi za potragom nove domovine s boljim uvjetima življenja. Tu vidimo nazirući motrilaštvom pokret i poziv Božji u redovništvo i svećeništvo, gdje se događa to isto što se dogodilo Abrahanu: ostavlja svoj dom, svog grad, sve svoje i odlazi u potragu nečega boljega, nečega drukčijega, svetijega, savršenijega. Ostavlja ali se opet vraća u novome ruhu i duhu, s novom i jakom porukom o Bogu, svijetu i čovjeku. Osim toga, ovdje gledamo i fenomen seobe izvan omeđenoga svijeta, izvan ovoga Božheg planeta u kojem se začeo čovjek i njegov život i na koji se spustio Isus Krist iz nebeske stvarnosti radi punine i izobilja života, u onaj svijet izvan ovoga vidljivoga svijeta. Dakle, smrt je prekretnica toj seobi.
Ovdje valja zamijetiti činjenicu posluha glasu Božjem, koji je toliko jak da Abraham nimalo ne sumnja u onu budućnost koja stoji pred njim osobno i pred njegovim potomstvom, onim tjelesnim i duhovnim. On se ne okreće natrag, nego samo ide naprijed prema Božjoj baštini koja će biti mjestom Božje ljubavi, objave nama ljudima. Krist će se objaviti u Betlehemu judejskome i to na vrlo skroman način, među pastirima i njihovim stadima. Time je Bog po svome Sinu potvrdio sva svoja stvorenja kao valjana, mi se osjećamo zaštićenima i sigurnima kao u majčinoj utrobi i kao u očevu zagrljaju, zatim očitovao im smisao koji se krije u najvećem Smislu a to je objavljeni Bog u Isusu Kristu, osnažio je starozavjetnu Abrahamovu vjeru, koja je osobni Božji dar i dao joj je novu dimenziju, isto tako nadi i ljubavi. Uz to valja spomenuti i to da je Bog blagoslovio ovo naše tlo na planetu Zemlji svojim dolaskom i ucjepljenjem vjere u ljudska srca. Tlo je vrlo bitno kao i tijelo jer nad stvorenim svijetom i kopnom lebdio je Duh Božji na prapočecima, a u srce čovjekovo ušao je Duh Sveti, te je tijelo postalo hram Duha Svetoga, kako je pripomenuo sv. Pavao u nacrtu svoje teologije i pastoralke. Duh ne želi samo lebdjeti nad stvorenjima, nego biti u njima, a napose mu je milina stanovati u čovjekovoj nutrini koju tako izgrađuje do one mjere potrebita uzrasta u Bogu. Duh Sveti svojim darovima jača i krijepi našu vjeru i naš hod ovim svijetom do ulaska u nebeske dvorove. Vjera traži Duha Svetoga, vjera se grije u Duhu Svetome, ona se s njime rasplamsava u svim trenucima ovozemnoga života, a napose u nevoljama kada zapravo procvjeta do punine kako su nam to očitovali mnogi sveci mučenici. Vjera teži za Putom, Istinom i Životom, tj. Kristom da bi se popela do Boga Oca u nebesima, koji je naš stvoritelj; stvorio je svijet a kruna je njegova stvaranja čovjek, koji je malo manji od Boga, malo manji od anđela, kako se kaže u Psalmu 8. Ovaj psalam recitirala su trojica astronauta kada su 1969. god. stupili na mjesečevo tlo. Doživljaj ovoga psalma gore je još jači, a nije ni ovdje slabiji jer je Zemlja u svemiru.
Zemlja je mjestom gdje se prema Božjoj zapovijedi stvara kult i kultura. Svi elementi vjere i religije, napose sakramenti, imaju udjela u kulturi ovoga svijeta, oni također posvećuju sve i svemu daju osmišnjelje, te jaku motivaciju čovjeku putniku da nadiđe sve nevolje i protivštine duha na putu do vječne domovine. Vjera je, dakle, duša svega djelovanja i postojanja, napose po sakramentima se učvršćuje. Kroz vjeru mi ulazimo u sfere Božjega svijeta, gdje nada i vjera prestaju, a nastavlja postojati samo ljubav, jer Bog je ljubav.
Vjeru su propovijedali apostoli koji su bili nadahnuti Duhom Kristovim i Duhom Svetim, a to su prenijeli i na sve svoje nasljednike biskupe i svećenike među kojima smo i mi današnji svećenici, kao i na sve kršćane među kojima su i osobe, redovnici među kojima su i braća svećenici i franjevci te redovnici nesvećenici i redovnice, koji žive poslušnost, siromaštvo i čistoću, kao i sve ostale vrednote Evanđelja. Oni su provodili takav oblik života i djelovanja da su shvaćali kako su vjera, nada i ljubav povezane i ne mogu biti odvojene, te također da sve prate i djela, jer vjera bez djela je mrtva, kako posvjedoči apostol Jakov u svojoj poslanici. Mi svojim djelovanjem u svijetu i karitativnim pomaganjem siromašnima pomažemo samome Kristu koji se identificirao s njima prema 25. poglavlju Matejeva evanđelja, jer smo svi mi njegova braća.
Vjera i djela (Jak 2,14). Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću." Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila, te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.
Eto na kraju ove nas riječi iz Poslanice sv. Jakova dobrano prizemljuju u našu svednevicu, u naše služenje ljudima o čemu valja također misliti. Naše riječi nadahnute Božjom riječi pomažu ljudima i kršćanima da se upuste u avanturu služenja i vršenja zahtjeva vjere, nade i ljubavi. Naše služenje je vrlo zanimljivo, jer polazi od odricanja od nekih činjenica i djela ovoga života što ga je Bog takvim zamislio i učinio, odrcanje iz još većih ideala služenja ljudima. Krist nam je u tome služenju vrhunski ideal, bolji ne postoji. Mi se poistovjećujemo u služenju s Kristom i tako postajemo drugi Krist, alter Christus u ovome svijetu i s ovim ljudima, a sve sakramente koje dijelimo i posredujemo svojim vjernicima činimo u osobi Isusa Krista, in peresona Christi. To je sve znak vjere koja nas čini živima u Bogu za druge i koja nas vodi u puninu života u Bogu, a to je tamo gdje više vjere i nade nema, nego samo postoji ljubav.