joomla templates

ZAVIČAJNO DRUŠTVO ZAVELIM

okuplja brojne iseljene i raseljene stanovnike iz zavelimskoga kraja i njihove potomke...

Tue19032024

Ažurirano05:00:19

Proslava Dana viničkoga zajedništva 1. kolovoza 2015.

Tekst i fotografije: ZDZ 



Pozdravni govor župnika Vinice don Bariše Čarapine na Dan viničkoga zajedništva 1. kolovoza 2015.

Sve vas iskreno pozdravljam na ovaj Dan viničkoga zajedništva, posebno Tebe, dragi don Ilija, a potom sve ostale svećenike, njih petnaest koji su ovdje s nama. Danas je poseban dan za župu Rođenja Marijina kada se sjećamo svih naših stradalnika u raznim ratovima duge povijesti (Prvi svjetski rat 52, Drugi svjetski rat 192 i Domovinski rat 15) i kada se za njih usrdno molimo Bogu da im sve oprosti i nagradi ih vječnim životom. Njihova su imena ubilježena na našem spomeniku u Vinici kod kojega i slavimo ovu svetu Misu. No, ima i onih čija imena nisu ovdje uklesana u kamen, a mi se i za te molimo. Svi su oni pali za naš mir, koji se gradi na pravdi i ljubavi. Uklonjeni su iz svijeta živih jer je tako naumio bezumni sustav. Poruka svima nama jest da se borimo za svete ideale slobode vjere, nade i ljubavi, te za bolju budućnost života. Mi smo u tom smislu njima dužni zahvalnost i molitvu, a ako to učinimo, onda ćemo se nadahnuti na dobrim primjerima njihova života i njihove smrti.

Propovijed don Ilije Drmića u Vinici u povodu Dana zajedništva 1. kolovoza 2015.

Draga braćo i sestre! Prije osam godina, 9. kolovoza 2008., otvoren je i blagoslovljen po biskupovu izaslaniku don Ivanu Štironji ovaj kameni spomenik u čast poginulima iz župe Vinice od najstarijih vremena, pa preko Prvoga, Drugoga svjetskog rata i do Domovinskoga rata. Ovdje slavimo misu i tako se uklapamo u sveopću hrvatsku proslavu Dana domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2015. U ovaj spomenik svi ste uložili dio svoje volje, moći, htjenja i ljubavi, a on je u to vrijeme otvorio neke nove vidike i poslove što su se očitovali u asfaltiranju dotada vrlo teških makadama, utrenika od Vinice prema Mijakovu Polju i Rošnjačama, kao i još nekim poslovima da ih ne nabrajam, jer to svjedoče knjige o ovoj župi: Župa Vinica, Jokanov slikopis i Vinička bašćina.
Spomenik s ovim Oltarom podignut je u čast žrtvama ratova kojih je u svemu od Prvoga svjetskog rata do Domovinskoga rata u svemu bilo 269, gotovo onoliko koliko sada ima ova župa svojih stalnih žitelja. Od te godine pa nadalje ovdje se slavi Dan zajedništva živih, koji su raseljeni diljem Lijepe Naše, kao i po svijetu, i mrtvih čiji zemni ostaci počivaju u ovome središnjem viničkom groblju (s dijelom ukopnika u Studencima, na Maluši, u Aržanu i Blaževićima), zatim u grobljima Mijakova Polja - Perkovića i Mamića groblju, potom u groblju sela Zaljuti koje se nalazi na Drveniku gdje su Ivande, Salomuni, Dozani i da ih ne nabrajam sve, te u groblju sela Rošnjača. Dragih pokojnika rodom iz župe Vinice ima podosta u mjestima odseljenja, a dobar broj njih i u nepoznatim zatravljenim grobovima i gropčićima diljem našega i stranoga svijeta, kopna, mora, rijeka, jezera, potoka.
Sa živima, gdje god da jesu, zajedno dišemo, mislimo, molimo se na današnji dan, ma i uvijek a danas posebno, da nas Bog obdari snagom i voljom kako bismo pobijedili sve zlo i ostvarili dobro gdje god da jesmo na ovom planetu, a za mrtve prikazujemo svete mise i ostale svoje molitve da ih Bog nagradi vječnim životom u nebeskoj Domovini nakon što su prošli kroz ove naše zemaljske domove i domovine čeprljajući se o oštro trnje zla i grijeha, te osjećajući snagu kajanja i moć oproštenja.
Dragi župljani Vinice i svi prisutni vjernici iz okolnih mjesta s jedne i druge crte orisnice! Ovom zgodom želim istaknuti ono što je zapisano o plemenu Kroatani u Meksiku, te time odškrinuti vrata pojma seobe na današnji dan, seobe koja nije zaobišla ni ovaj naš duvanjski i hrvatski kraj, niti ovo naše okružje počevši od Ričica, Podbile, Podzavelima, Studenaca, Aržana... To pleme nastalo je od Hrvata koji su bili u Kolumbovoj ekspediciji kad je otkrio novi kontinent Ameriku 1492. god. Naravno s vremenom se broj Hrvata povećavao dolaskom na to novootkriveno tlo, koje postoji odavno kao i život s kulturom i poviješću na njemu. Hrvati su se ženili s crnoputim Meksikankama i tako je nastalo indijansko pleme Kroatani. Oni imaju svoj način uzgoja vinove loze kao i Hrvati na dalmatinskim otocima i mnogo drugoga što je slično s našim načinima djelovanja. Njihov svečani ples završava s tri tabu ili svete riječi, kojima oni ne znaju značenje, a glase: Bog, Dom, Domovina! Mnogi danas od Hrvata iz ovih naših strana, kada sudjeluju u tim svečanostima, imaju priliku čuti te riječi, a kada upitaju nekoga Kroatana što one znače, on jednostavno kaže da su to svete riječi i ne zna im puno značenje osim što ga sluti, jer su se izbrisala tumačenja iz memorije kroz dugi niz stoljeća. Tu priliku to čuti o tim svetim riječima imao je i hrvatski književnik Dubravko Horvatić (1939.-2004.), koji je o tome i pisao u romanu za mladež Pleme Kroatana (1999.). Te tri riječi Kroatani ih izvikuju na kraju plesa. Ovaj kraj i ljudi u njemu uvijek su bili ponosni na ove tri svete riječi: Bog, Dom, Domovina! To su pokazali na razne načine, a jedan od njih je i to što su se znali družiti u ovim i onim dalekim i bližim krajevima odseljenja, te čuvati i njegovati svoje običaje, svoj jezik, zatim svoju vjeru u Boga, te ljubav prema domu, obitelji i Domovini.
Dakle, od 15. st. mi se selimo u raznim pravcima, prelijevamo se kao nabujala rijeka u druge krajeve i stapamo se u druge narode održavajući se kao cvijet u mnoštvu drugih različitih cvjetova kada bude presađen. Postoji dobro poznata i vrlo čuvena izreka: Hercegovina (Zahumlje, Zahum, Humska Zemlja) cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Ona je bila nekako do naših vremena i točna, ali postoji opasnost da u skoroj budućnosti bude samo povijesna izreka kao i visoki naš hrvatski natalitet povijesna činjenica. Dodao bih da se iz Hercegovine i ovih naših hercegbosanskih krajeva uvijek odlijevalo stanovništvo u Dubrovnik, Split, Makarsku, Trogir, Dalmaciju, Slavoniju, Zagreb, Osijek, Đakovo, Bjelovar i mnoga druga hrvatska mjesta i pokrajine, te u inozemstvo gonjeno raznim razlozima, a ono prelijevanje diljem Europe i Svijeta bilo je, između ostaloga, i zbog neprimjerenih politika koje su vladale u hrvatskom narodu i uokrušce njega. Sve je to odraz teških povijesnih nedaća što su ih tovarili razni tutori na leđa malome hrvatskom narodu, ali povijesno jednome od najstarijih naroda Europe i najzrelijih naroda koji su imali svoje zakone prije drugih zahvaljujući razumijevanju Evanđelja u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
Ovih dana gledao sam televizijsku putopisnu reportažu, zapravo dokumentarni film, o jednome gradiću Austinu (Ostinu) u američkoj državi Nevadi. Sudbina Vinice i Austina je ista. Taj gradić, zapravo veće naselje imalo je 10.000 stanovnika, a danas imaju 298 žitelja koji čuvaju svoje svetinje, u prvom redu crkve i ostale sakralne objekte, povijesne i kulturološke muzeje, kao i sve ostalo, obrađujući raznobojno kamenje u ukrasne predmete. U to mjesto i danas se oni bivši stanovnici navraćaju sa svojim sinovima, kćerima, unučadi i praunučadi, te proborave ljeto ili pak zimu, neke školske praznike, godišnje odmore i slično, jer je tu sve lijepo i ugodno. Tu su bili i rudnici zlata i drugih plemenitih metala, ali kad su ih iscrpili, onda su se počeli raseljavati zbog istih razloga kao što je seoba išla i kod nas. Zamislite, iščupali zlato iz zlatnoga sela i ostavili ga!
Rekoh da je Vinica slična Austinu. Iz nje se sustavno selilo i, prema nekim statistikama koje sam i ja svojevremeno potvrdio svojim prikupljanjima podataka o odseljenim župljanima župe Vinice, sada ima Viničana živih i mrtvih onoliko koliko je stanovnika bilo u Austinu, a ovdje ih ima moguće baš kao i Austinu sada, 298. Kako se poklapaju sudbine ljudi i njihovih naselja, sela, gradova. Oh, Vinica i Austin na dva kraja svijeta sa sličnim pričama!
Međutim, iz Austina su se selili nakon što su pokupili sve zlato, a odavle se selilo tragajući za zlatom tamo negdje drugdje, najviše po Lijepoj Našoj, a moguće da su neki stigli i do Austina, a zacijelo je u Vinici i uokrušce nje, pogotovo u planini Zavelimu ostalo skriveno zlato i ostalo blago, koje će privući odseljenike da ga iskopaju i u njemu uživaju sve dane svoga života kao i njihovi potomci u sve dane svoga života. Razloga za takvo nešto ima mnogo, samo je pitanje volje i moći (Wille und Macht). Uvjeti su tu i to veoma zlatni, zlatniji ne mogu biti, oni ne nalikuju samo na zlatno zlato, nego su uistinu čisto zlato! Kada ovaj svijet upadne u teške muke, kada se uguši od buke, kada se nasiše smoga i počne padati s noga i pretvarati se u prah, kada se zatruje opijatima droga i svih babaroga, eto ga ovdje u čistine Zavelima da izliječi dušu i pluća.
Čuli smo ono prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekijela u kojem se kaže kako će Bog svoje sabrati iz svih naroda i skupiti iz svih zemalja i dovesti ih u njihovu zemlju koju su ostavili odselivši se negdje drugdje. On će ih poškropiti vodom čistom i očistiti ih od svih njihovih nečistoća, napose od svih lažnih kumira i bogova, lažnih vrijednosti i zaljubljenosti u njih, svega što je varljivo i lažno, dat će im novo srce i novi duh u njih će udahnuti, izvadivši prethodno srce kameno i tvrdokorno, a darovavši im srce od mesa, pravo srce, dobro srce, plemenito srce (koje li Božanske operacije srca!), udahnut će im novi duh da se drže Božjih zakona i zapovijedi, te nastanit će se u zemlji svojih otaca i bit će Božji narod a Bog će biti njihovim Bogom. (usp. Ez 36,24-28).
Vi se pitate: Kada će se to dogoditi? Hoće li se to zbiti dok smo mi još živi da to vidimo i doživimo? Da, jamčim da će se dogoditi dok smo svi mi živi, jer mi nikada ne možemo umrijeti kad smo u Kristu, tvrdim da ćemo svi mi to vidjeti i upisati u svoje pamćenje, nebeski označeno pamćenje. Gledat ćemo svojim očima kako se vraćamo u zemlju svojih otaca raskajani i ponizni. Ući ćemo svečano u svoju Domovinu ako prethodno očistimo ruke i srce, um i dušu, ako svi budemo savršeno jedno, kao što je Otac u Sinu i Sin u Ocu, te u Duhu Svetome, kako smo čuli u današnjem Evanđelju po Ivanu. Tamo se kaže i ovo: Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, neka gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao (usp. Iv 17,20-26). Tamo gdje je On, naš Pastir i Glava, tamo ćemo biti i mi, tamo nam je mjesto, naselje, selo, Domovina, tamo su sve naše radosti, tamo će uskrsnuti sve naše nade i oživjeti ljubav u Bogu Ljubavi. Tvrdim da smo svjedoci vraćanja u Očev dom, u tu Domovinu za kojom cijelim svojim bićem čeznemo kao kad smo gladni za hranom i žedni za vodom. Tada ćemo se susresti sa svim svojim raseljenima i rasutima diljem ovoga veloga svijeta, na svih sedam kontinenata i u svim državama i državicama, u svim selima, naseljima, gradovima, polisima i megapolisima. Kroz grobove ćemo proći i u zajedničku Domovinu doći, nebesku Domovinu. Vidjet ćemo kosti svojih poginulih na raznim ratištima i stratištima za krst časni i slobodu zlatnu, vidjet ćemo sve svoje kosti i koščice kako uskršavaju u novo nebo i novu zemlju, kako vidi sv. Ivan Evanđelist. Dotle, borimo se za sve vrijednosti zemaljske domovine, za putove po kopnu, moru, zraku, granične prijelaze, za putovnice, za stanove, fakultete i dobre uvjete življenja, za radost i svako blagostanje duha. Gledajmo ostvariti one ideale zajedništva iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima, gdje se kaže: Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja (1 Kor 1,10). Ovdje izvrsno pristaju riječi iz današnjega Psalma 126:
“Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.“ Amen.

 

Najnovije

Najčitanije