Župni pjevački zbor iz župe sv. Jure u Viru pod vodstvom voditeljice pjevačkoga Zbora Petre Galić i župnika don Ilije Drmića obavio je dvodnevno hodočašće u Boku Kotorsku 17. i 18. srpnja 2017. Članovima Zbora pridružila se i skupina ostalih vjernika na čelu s č. s. Mirandom Petric, koji su skupa s njima uživali u ljepotama Boke Kotorske i Budve, kao i ostalih dijelova Crne Gore.
Piše: don Ilija Drmić

Župni pjevački zbor iz župe sv. Jure u Viru pod vodstvom voditeljice pjevačkoga Zbora Petre Galić i župnika don Ilije Drmića obavio je dvodnevno hodočašće u Boku Kotorsku 17. i 18. srpnja 2017. Članovima Zbora pridružila se i skupina ostalih vjernika na čelu s č. s. Mirandom Petric, koji su skupa s njima uživali u ljepotama Boke Kotorske i Budve, kao i ostalih dijelova Crne Gore.
Za vrijeme putovanja od Vira pa do prvoga odredišta Herceg Novoga, kao i kroza sva ostala mjesta i gradove, sve do povratka pjevači su svojom lijepom pjesmom stvarali ugodno duhovno raspoloženje. Spomenuta časna sestra Miranda, koja ima rođenu sestru u Viru kod koje je do svoje smrti prošle godine živjela i njihova majka Anđa, bila je predmoliteljica i animatorica duhovnosti na ovome hodočašću, a radijska djelatnica na Radiopostaji Posušje, koja je sa svojim kćerima članica Zbora, Marija Budimir bila je vodič kroz krajeve i odredišta ovoga hodočašća, a ta su: Herceg Novi, Risan, Perast s Otokom Gospe od Škrpjela, Kotor, Tivat s Otokom Gospe od Milosti, zatim Budva, Cetinje, Podgorica i Nikšić, što uključuje općenit govor o Crnoj Gori, zatim o starim biskupijama koje su imale središta u Risnu i Budvi, te o povijesnilm i sadašnjim biskupijama u Kotoru i Baru. Njoj se pridružio na Otoku Gospe od Škrpjela i u Perastu don Srećko Majić svojim tečnim govorom i povijesnim znanjem, što ga je stjecao kroz 40 i više godina o Boki Kotorskoj, napose o povijesti Crkve i naroda na tim starim hrvatskim prostorima, čije je kulturno i svekoliko drugo blago zbog postupnoga nestanka Hrvata, uz to što je hrvatsko, u posjedu novoosnovane države Crne Gore i pod paskom živućih Hrvata i Katoličke Crkve. On se pobrinuo i za smještaj 47 putnika iz Vira s njihovim župnikom, koji je sa svojim kolegama kao maturant sjemeništa na Šalati u Zagrebu bio u ovim krajevima u drugoj polovici lipnja 1974.
Doček, slavlje svete Mise u crkvi sv. Nikole iz 17. st., večera, konačište u prostorijama samostana, sutradan sveta Misa u staroj samostanskoj crkvi sv. Ante Padovanskoga i doručak ostat će u pamćenju svih nas, a pogotovo djece i mladih članova Zbora, jer je sve učinjeno s ljubavlju i srcem. Jedino što je navečer malo uznemirilo određenu skupinu, a drugi nisu znali, jest zdravstvena teškoća što ju je pijući hladni sok doživio Milan Koštro. No, i to je izvrsno riješeno njegovim odvoženjem uz prisuće č. s. Mirande i župnika don Ilije u Bolnicu u Kotoru, koji je udaljen od Perasta 15 km. Tamo u toj Bolnici radila je ta časna sestra preko 10 godina u vrijeme Domovinskoga rata i upoznala je sve medicinsko osoblje i sve liječnike. Liječnik koji je pomogao našem Milanu je dobri poznanik s. Mirande. Toga liječnika dr. Ivana Ilića pozdravio je i don Ilija.
Prvoga dana hodočasnici su pohodili Herceg Novi, grad sv. Leopolda Bogdana Mandića čije će neraspadnuto tijelo biti dovezeno u njegov rodni grad 15. i 16. rujnu 2017., zatim Risan, Perast i Otok Gospe od Milosti, a sutradan otputovali su u Kotor gdje ih je primio kotorski biskup mons. Ilija Janjić i protumačio im staru katedralu u kojoj počiva neraspadnuto tijelo bl. Ozane Kotorske i sadašnju katedralu sv. Tripuna obnovljenu nakon potresa 1979. god., koji je dobrano uzdrmao ove prostore i dao mogućnost arheolozima u vrijeme obnove da otkriju još starije i nepoznate činjenice u svezi s kršćanstvom i kulturom na tome prostoru. I ovaj biskup rodom iz Vidovica u Bosanskoj Posavini očitovao je ne samo ogromno znanje povijesti Crkve i naroda, napose Hrvata koji su bili u većini sve donedavno, nego još više svoju ljubav prema svetim i časnim starinama i “ostacima ostataka“ katoličkoga i pogotovo hrvatskoga elementa što je veoma upečatljiv u svim spomenutim gradovima. On je pastir i čuvar svoga stada sa svim njegovim vrijednostima na planu vjere, narodnoga duha, kulture i uljudbe (graditeljstvo - crkve, crkveni prostori i samostani, zatim književnost, slikarstvo, glazba…). Uza sve to spomenuo je da je Boka Kotorska zaljev svetaca: sv. Leopolda Bogdana Mandića (rođen u Herceg Novom 1866. - umro u Padovi 1942.; prorglašen svetim 1983.), bl. Ozane Kotorske (rođena u Relezima 1493. - umrla u Kotoru 1565.; proglašena blaženicom 1927.), bl. Gracija iz Mua (rođen u Muu kod Kotora 1438. - umro u Veneciji 1508.; proglašen blaženim 1889.), Ane Marije Marović (iz Dobrote - Kotora, a rođena u Veneciji 1815. - umrla je u Veneciji 1887.; u tijeku proces proglašenja blaženom), kao i mnogih drugih svetih osoba što ih Crkva neće proglašavati, ali Bog ih je nagradio za sve dobro što su ga učinili u povijesti svoga naroda.
Iz Kotora ova hodočasnička skupina otputovala je u Tivat gdje su saznali one osnovne podatke o tome gradu kao i o Otoku Gospe od Milosti, te su se uputili u Budvu i stigli oko podne. Prošavši kroza stari grad s crkvom sv. Ivana Krstitelja i upoznavši tamošnjega župnika don Filipa Janjića, koji je rodom iz istoga mjesta svoga biskupa Ilije, putnici Virani su dobili slobodno vrijeme za razgledanje, kupovanje i kupanje. Polazak je je bio u 16 sati. Za uspomenu uslikali su se uz prometnicu odakle su promatrali taj dražesni grad Budvu, u kojem ima kupača i iz hladnih ruskih krajeva. Putovanje smo nastavili uz povijesna sjećanja na Cetinje, Podgoricu i Nikšić. Stariji naši hodočasnici su pričali svoje uspomene na rad u Crnoj Gori, kao i na neke koji su izgubili svoje živote radeći teške poslove u vrlo lošim uvjetima nakon Drugoga svjetskog rata. I župnik se prisjećao priča svojim prijatelja i članove rodbine koji su zarađivali kruh i nisu mislili ni na što drugo doli na dobro svojih obitelji, a među njima je bilo i poginulih na tim radilištima, kojih su se svi sjetili za vrijeme dviju svetih misa u Perastu. U tim razmišljanjima kao i promišljanjima o viđenome u Kotoru i Budvi stigli su u Posušje i Vir preko Trebinja, Stoca, Ljubuškoga i Gruda. Zahvalili su Bogu na ovome daru i molili su ga za daljnji životni, vjerski i pjevački po/let.